4. svibnja 2008. povodom otvorenja 6- BOK FESTIVALA održano je nezaboravno plesno veče s velikim, dobrotvornim koncertom "GO - GO SWING ORKESTAR" pod ravnanjem Gorana Navojca.Bilo je to vatreno krštenje najnovijeg, najsenzacionalnijeg i najorigmalnijeg orkestra na ovim prostorima.Čine ga mnogobrojni poznati hrvatski glumci i pjevači poput Igora Mešina, Filipa Šovagovića, Gorana Havojca, Enisa Bešlagića, Zlatana Zuhrića Zuhre, Borisa Mirkovića, Renea Bitorajaca, Nikše Kušelja,Barbare Roceo, Mile Elegović, Bojane Gregorić, Zrinke CvitešiC, Jasne Bilušić, Hane Hegedušić, Anje Šovagović i Marije Husar.Prati ih Big band od 17 profesionalnih glazbenika s dva rock vokala, a dolaze iz BIG BANDA HRT-a, orkestra Kazališta Komedije, Zagrebačke filharmonije, orkestra Hrvatske vojske i dr.
         Oni plešu, pjevaju i zabavljaju se us svima omiljene jazz&evergreen zvuke. Oni osvajaju generacije svojom zarazno neodoljivom energijom. Nakon uspješnih nastupa na BOK-u i Festivalu glumca u Vinkovcima najavljujemo njihove nastupe povodom otvorenja Susreta glumaca u Zagvozdu, Splitskog ljeta te Dubrovačkih ljetnih igara. "Ukoliko želite spektakularno obilježiti neki događaj, uživati u zvukovima od kojih se tresu nebo i zemlja i koji vas katapultiraju direktno u raj, pratite nastupe ovog prezabavnog orkestra.Oni će vam priuštiti obrade poznatih standarda poput: I FEEL GOOD, MY FUMNT VALENTINE, FLY ME TO THE MOON, IM JUST A GIGOLO, PAROLE, PAROLE, QUE SERRA, SERBA i još tisuće drugih, a po potrebi i swing obrade šokačkih bećaraca, dalmatinskih pjesama i sevdalinki.

slike s održanog koncerta  predstave

Pišući u svojem dobro pozantom kabaretskom stilu autor nizom monologa i prikladnih songova dotiče niz važnih i vječnih tema, vezanih prije svega za muško-ženske odnose, ali i sa položaj kulture i umjetnosti u hrvatskom društvu, jučer, danas i sutra. Njegove tri junakinje nisu samo tri prototipa ženskog stvora već istovremeno predstavljaju tri različita svjetonazora, u kojima se izuzetno snažno oslikava hrvatsko društvo u cjelini, od politike, gospodarstva do znanosti i utjecaja medija, s posebnim naglaskom na status umjetnika i umjetnosti, od one državotvorne do avangardne. Babina guica pisana je britkim i duhovitim perom koje nemilosrdno skida maske sa svih tabua suvremenog hrvatskog društva, služeči se pritom širokom paletom jezičnih bravura i dosjetki.

Mujičićeva satira, jedna od nagrađenih drama na natječaju Ministarstva kulture za nagradu Marin Držić 3007. godine, duboko zadire u pitanja o položaju kulture u suvremenoj Hrvatskoj. Hiz ispovijedi triju žena - od kojih je svaka na svoj način udovica tragično preminulog kipara odgovornog za niz monumentalnih spomenika koji obilježavaju našu dalju i bližu prošlost - uz kabaretske točke i dramaturški obrat svojstven britkosti jednog od tvoraca suvremenog hrvatskog pučkog kazališta, ubojitom snagom preispituje savjest našeg vremena. Vremena za koje mnogi drže daje lišeno savjesti.

predstave [slike s održane predstave] [slike s druženja poslije predstave]

ŽENICI KAO ISKRENO UTOČIŠTE LJUDSKE EMOCIJE

         Drama Ženici Ilije Zovka otvara se gotovo kao II očekivanju G-odota, neodređen prostor i jednako neodređeno vrijeme. No, umjesto Beekettovih Estragona i Vladimira, ovdje su junaci Jure i Ivo, posve ovozemaljski ljudi, bačen na pustopoljiu slučajnošću automobilske nesreće. I dok će Estragon i Vladimir ostati u svojem svijetu koji bježi od konkretnog, Jure i Ivo če pod mjesecom rasplesti svoju priču, emotivnu i opterećenu mrežom odnosa, nimalo apstraktnu.
Ilija Zovko, glumac Hrvatskoga narodnog kazališta u Splitu, autor je mnogih izvedenih predstava u matičnoj kući, od kojih samo Oprosti Stipe bilježi više od dvjesto izvedbi u pet godina igranja, dok je Francuzica u jednoj sezoni izvedena vise od Četerdeset puta.. U svojoj najnovijoj drami Ženici Zovko, uz Filipa Radoša, tumači jedan od svoja dva lika, nadovezujuči se time na čitavu galeriju majstorski odigranih uloga koje su mu do sada donijele Nagradu hrvatskoga glumišta, Marulovu nagradu. Nagradu Ivo Serdar i mnoga druga vrijedna priznanja.

predstave

           Miro Mavračić jedan je od najboUih harmonikaša u Hrvatskoj, virtuoz koji je harmoniku počeo svirati s pet godina. Od petnaeste godine glazbom se bavi profesionalno, te nastupa samostalno i kao pratnja mnogim renomiranim glazbenicima. Svirao je diljem Hrvatske i svijeta. Bogati repertoar sastoji mu se od ponajboljih djela klasične glazbe, evergreena jazza i swinga sve do skladbi francuske, rumunjske, mađarske i hrvatske tradicijske i etno glazbe. Aktivno se bavi skladanjem, aranžiranjem, a već deset godina i glazbenim izdavaštvom. U Zagvozdu nastupa prvi puta i to zajedno sa Zagrebačkim tamburašima, već dobro pozna,tim Zagvoškoj publici. Zagrebački tamburaši promotori su ideje daje tambura univerzalna i da njezin zvuk pristaje svakom glazbenom stilu, a dolaze nam u istom sastavu u kojem su nastupili na koncertu "Doći ću ti k'o u staroj pesmi" Zvonka Bogdana 2005.; Darko Dervišević - Šuša, Josip Jordanić - Šero, Damir Mihovec -Miki, Željko Miloš - Jinx i Jakša Papafava.

predstave

         Drama dvoje osamljenika s gradske periferije počinje kao slučajni eksces, zabuna s pojavom ekstravagantnog uljeza u stanu uravnotežene domaćice, njegova nadmoć" umirovljenog profesora i njezina pasivnost kućanice polako ostvaruju komunikaciju u kojoj se prema kraju stvari okreću: on je zapaljiv čovjek trenutka a ona rezerviranija osoba trajnijih emocija, njega ne drži mjesto, nestaje njegove autoritativnosti, a ona preskače svoju bojažljivost i pretvara se u posesivnu osobu željnu dominacije. Zapravo, za njih se ne zna odakle su ni kako će na kraju završiti ali njihova prezentnost protječe u neposrednom i živom, plastičnom i filigranski tečnom dijalogu, punom fine liričnosti i slojevitih ritmova, blage humornosti i narativnih kalambura. Bajsićev je tekst u cijelosti natopljen rafiniranim dijalogom, punim topline i nježnosti, "blagih sjenčanja naravi i jednostavnosti u postupcima dvoje izgubljenih, istrgnutih iz vremena i prostora koji su nam bliski, koji su možda naša sudbina ili, pak, sudbina ljudi iza sve tanjih zidova stambenih košnica u soliterima, svih onih koji se pri kraju života opiru beznađu i trude pobjeći iz gradskog košmara u zaboravljenu intimnost. Ekvilibrirajući u životu, raspetom između tragične surovosti i poetične dobrote, Miroslav i Mariola nastoje jedno u drugome pronaći spas s različitim polazištem i nejednakim ishodom. Lišena patetičnosti i puna iskrenih životnih detalja, Bajsićeva drama Gle, kako dan lijepo počinje komorno je remek djelo, koje će se svojom tihom životnom poetikom sasvim sigurno svidjeti publici gdje god joj to zarad svoje mobilnosti bude dostupna. Jakša Fiamnego

predstave

          Tamburaški orkestar HRT-a osnovan je 1941. godine kao profesionalni orkestar tadašnje Radio - stanice Zagreb pod nazivom Tamburški zbor. Svojim dugogodišnjim djelovanjem sustavno njegujući folklorno naslijede predstavlja hrvatsku narodnu glazbu u emisijama radija i televizije, na javnim nastupima i gostovanjima. U vrijeme Domovinskog rata Tamburaški orkestar HRT-a održao je velik broj dobrotvornih koncerata na svim hrvatskim bojištima, a i danas se često  odaziva na pozive mnogih dobrotvornih udruga. Snimio je oko 10.000 naslova narodnih pjesama, plesova i koncertnih skladbi i izdao 10-ak zapaženih nosača zvuka, intrepretirajuci tamburašku glazbu, značajnu sastojnicu glazbene kulture hrvatskoga naroda.
Orkestrom su ravnali Josip Stojanović, Sergue Rainis, Vladimir Mutak, Željko Brkanović, Silvije Glojnarić, Zlatko Černjul, Siniša Leopold. Posljednje tri godine Tamburaški orkestar HRT-a stalnije gost Kazališnih susreta, na veliko zadovoljstvo publike.

predstave

Nekad poznati književni urednik Boris Stajner, u sobu u staračkom domu prima novog sustanara. Oporom cinizmu čovjeka koji je zaboravljen od bliskih ljudi i zarobljen u sjedanjima suprotstavlja se vedrina i optimističnost novog sustanara.
No, je li sve uistinu tako kako se čini? Do koje mjere egoizam umjetnika uništava okruženje u kojem živi i stvara? Možemo li ispraviti pogreške koje smo nekada učinili? Mijenja li umjetnost život? Samo su neka od pitanja na koja lica i autori predstave traže odgovore u ovoj melankoličnoj komediji ili humornoj drami.
Praizvedbu ovog novog domaćeg teksta režira gost iz Slovenije - Matjaž Latin, a u predstavi glume več legendarni glumci - Vlatko Dulić i Žarko Potočnjak te mlade uspješne glumice Ecija Ojdanić i Marija Tadić (u alternaciji s Majom Katlć).
           Pavo Marinković pripada najuspješnijim hrvs.t.skini dramskim piscima mlađe srednje generacije.
Dobitnik je mnogobrojnib nagrada i priznanja, a drame su mu višestruko izvođene u zemlji i inozemstvu. Okušao se i na filmu te je napisao scenarij i korežirao film "Treseta" koji je gostovao na tridesetak svjetskih festivala te osvojio važne međunarodne nagrade. Matjaž Latin jedan je od najuspješnijih slovenskih redatelja mlađe srednje generacije. Režirao je u svim najvažnijim slovenskim kazalištima, a njegove najuspješnije predstave pripadaju suvremenoj svjetskoj dramatici.

predstave

Lado je arhaična slavenska riječ cesto korištena kao pripjev u starim obrednim pjesmama sjeverozapadne Hrvatske, a sinonim je riječima značenja dobar, drag, mio.
Ansambl narodnih plesova i pjesama Hrvatske "Lado", nacionalni je profesionalni folklorni ansambl osnovan 1949. godine, sa zadačom i ciljem istraživanja, prikupljanja, umjetničke obrade i scenske prikazbe najljepših primjera iz bogate hrvatske glazbene i plesne tradicije. U proteklih pedeset sedam godina "Lado" je proputovao gotovo c^eli svijet nastupajući na najpoznatijim svjetskim scenama i koncertnira podijima. Nailazeo'i na nepodijeljena priznanja oduševljene publike, poznatih imena svijeta kulture, umjetnosti i politike, ali i stručne kritike, Lado se uvijek ocjenjuje kao jedan od najboljih folklornih ansambala u svijetu. Surađujući s najpoznatijim hrvatskim etno - koreolozima i koreografima, etnomuzikolozima, glazbenim aranžerima, folkloristima, skladateljima i dirigentima nadahnutim pučkim glazbenim stvaralaštvom, Lado je ostvario imponzantan repertoar u kojemu se iznad svega poštuje izvorna narodna umjetnost. Na repertoaru Ansambla nalazi se više od sto razlićitih koreografija i nekoliko stotina voklanih, instrumentalnih i vokalno - instrumentalnih brqjeva iz programa svjetovne crkveno -pučke tradicije. "Vrhunski plesači, njih 36, koji su istodobno i izvanredni pjevači, s lakoćom se transformiraju iz plesnog ansambla u reprezentativni folklorni zbor, a 15 odličnih glazbenika svira na
ćeterdesetak različitih tradicijskih instrumenata.Ansambl "Lado" također posjeduje jedinstvenu kolekciju izvornih narodnih nošnji iznimne vrijednosti i ljepote (više od 1 000 kompleta), pa je svaki njihov koncert, uz pjesmu i ples, ujedno i svojevrsna revija originalnog hrvatskog tradicijskog ruha. Do sada je "Lado" diljem svijeta zaslužio brojne nagrade i priznanja. Uz koncertne nastupe snimio je i velik broj nosača zvuka, video zapisa, TV emisija, dokumentarnih i igranih filmova te sudjelovao u brojnim kazališnim predstavama. U suradnji s Redakcijom za kulture HRT-a snimljena su i tri glazbena filma; "Hodi duša" i "Veseli se, o Marija" te "Kalvarija" kojemu je glazbena podloga oratorij Ljube Stipišića Delmate."Lado" je dobio brojne nagrade i priznanja, a samo u nekoliko posljednjih godina primio je nekoliko "Porina",  Nagradu "Orlando", Nagradu "Ivan Lukačić" i Nagradu grada Zagreba za sveukupni doprinos u očuvanju i popularizaciji hrvatske baštine.

predstave slike s održanog koncerta

STAVI BRIGU NA KAZALIŠTE
Glumac koji je u stanju dva sata sjediti na barskom stolcu i govoriti u mikrofon, a pri tome držati publiku u pobožnoj tišini — izuzmemo li ceste provale smijeha i tridesetak aplauza na otvorenoj sceni — zaista jest kazališni čarobnjak. Način na koji Zijah Sokolović životnu tragediju Čovjeka uhvaćenog u svijet novih okolnosti uspijeva uobličiti u komediju, ali i obrnuto, fascinantan je, a publika u njegovim svakodnevnim "pustolovinama" na parkiralištu, pred televizorom, u kupaonici ili za stolom prepoznaje zapravo svoj život. Smijeh kojim rezultiraju Zijahove priče tako postaje smijeh katarze, aristotelovsko procišcenje od životnih nevolja ijada svakodnevice kroz autentično kazališno iskustvo.
Svako sudjelovanje u Sokolovićevu kazališnom ritualu katarzično je iskustvo koje oslobađa od negativne energije nakupljene životnim frustracijama pa nije nikakvo čudo da ovaj glumac, gdje god se pojavi, za sobom stvara pravu gledateljsku sljedbu, odanu, vjernu i uvijek spremnu na novu kazališnu avanturu.

predstave

Predstava "Sudbine" je crna komedija, koja govori o različitim slojevima društva isprepletenim kroz nekoliko likova, a temelji se na ispovjesti tih ljudi zarobljenih u vlastitim porocima, koji često žive na marginama društva uz sav sjaj i glamur koji često pokazuju prema van. Pritisnuti potrebama da posjeduju novac, da žive raskošno i raskalašeno, oni čine mnogo krivih i nepromišljenih koraka, koji ih dovode na rub društvene margine i ponora. Iako su njihove priče ironične, satirične i komične, ostaje u konačnici gorak okus promašenih života. Cijela je predstava bazirana na stihovima, što cijeloj priči daje dodatnu težinu i poseban šarm. "Sudbine" nikoga ne ostavljaju ravnodušnim; predstava je vrlo dojmljiva i stvarna.

predstave

PISALI SU 0 KOKOSINJCU
Cabaret Zlatka Viteza, premijerno izveden na zatvaranju Gumbekovih dana, poučak je o tome kako se i danas može praviti suvremena politička satira. "Čuj, a kaj je tebi onaj kaj je u Saboru rekel' daje to kokošlnjac?" - pitao je Žarko Potočnjak Zlatka Viteza na pozornici. Vitez je hitro odgovorio: On je meni idioti Vrhunac je to predstave „Hrva.tski kokošinjac" kojom se Vitez vratio mladenačkoj karnevalizaciji stvarnosti i kazališta. Želimir Ciglar, Večernji list.Upravo je publika najvažniji partner ovoj ekscentričnoj teatarskoj diverziji, u što smo se mogli uvjeriti na na izvedbi ove predstave koja je nastala na temelju i danas aktualnih i realnih razmišljanja A.G.Matoša, među kojima je i ono o Saboru kao o kokošinjcu, a koju je Vitez ponovio u vrijeme dok se još bavio politikom. Vitezu je odlično sekundirao uvijek izvrsni Žarko Potočnjak, koji je s oponašanjem hrvatskih političara aludirao na kokošinjsku scenu u našoj političkoj stvarnosti... Ines Rudič, Fokus
Lajtmotiv Vitezova kabarea bio je njegov svojedobni istup u Hrvatskom državnom saboru, kada je parafrazirajući A.G.Matoša, Sabor i sabornike nazvao kokošinjcem. Kokoši i kokote u ovom kabareu izvrsno je glumio Žarko Potočnjak. Osim spomenutog, ova se predstava sastoji od Matoševih tekstova i pjesama, od nekoliko Krležinih tekstova i pjesme „Migdar ni tak bilo" te od Vitezovih političkih komentara i aluzija na vlastitu „ličnost i djelo". Možemo ustvrditi kako se radi o doista dobrom, a na trenutke i izvrsnom kabareu u kojem je sve začinjeno songovima kojima Vitez srcedrapateljno i emotivno „brani" najdraži „kaj"... Andrija Tunjič, Vjesnik

predstave

Davor Dretar Drele veliki je obožavatelj Zagvozda i uvijek rado dolazi u posjet i obilazak tog kraja, posebno se veseleći narodnim običajima, koje podrobno i pomno istražuje. Jedan od običaja koje najviše voli je pripravljanje jela ispod peke, o čemu srdačno i dugo u noć zna razgovarati sa seljanima. Koliko mesa i koja je vrsta najbolja, kakvo povrće i koliko krumpira, svinjska mast ili maslinovo ulje, hobotnica ili jare, kujundžusa ili graševina, sve su to nezaobilazne teme u istraživanju tradicije i nasljeđa, koje Drele tako voli spoznavati.Ove će godine Drele prvi puta nastupiti i na daskama GUZ-a, s svojom monodramom "Seks, brak i sto nam je to uopće trebalo". Komad je to u kojemu Drele preispituje osnovna pravila teatra, kao što su pamćenje teksta, te korištenje osnovnih izričajnih sredstava glumca - pokret, riječ, mimika. Malo bi bilo reći da o svemu tome Drele nema pojma. Jednostavno - dođite i pogledajte. Onima koji ostanu do kraja darujemo posebnu nagradu - noć s Dreletom uz peku i panel diskusiju na temu "komparativna analiza tempa ispijanja gemišta - od germanskog lokanja do slavenske lepršavosti".

predstave

I POSLIJE GLUMCA - GLUMAC1
Kazalište, ako čemo iskreno, kad se s njega oljušte svi slojevi i ukrasi ipak treba samo jedno: glumca.
Uzalud spektakularna scenografija, bogati kostimi, senzacionalno svjetlo i dramatična režija, ako glumac ne povuče - ništa od predstave. Ilija Zovko u svojoj novoj monodrami jednostavnog imena, PRIREDBA polazi, međutim, od sasvim suprotne pretpostavke: što se događa kada se glavni i jedini glumac - ne pojavi na sceni. Može li tada biti kazališta? U ovoj predstavi ne samo da može, nego ono sto nastaje bez velikog glumca, koji se jednostavno ne pojavi jer snima reklamu za vitamine, postaje uzbudljivije od predstave koja se trebala dogoditi. Pirandelovski se poigravši s kazališnom iluzijom i uspoređujući je sa stvarnim životom, Zovko svojom Priredbom otvara zanimljiva scenska pitanja kojima bi se mogli pozabaviti i teatrolozi. No, ova predstava nije pirandelovska rasprava o odnosu scenskog i stvarnog života, niti je njezina bit u tome da razluči gdje u kazalištu prestaje stvarnost, a počinje iluzija i obrnuto. Priredba je još jedan u nizu scenskih priloga Ilije Zovka suvremenom kazalištu koje na scenu dovodi antijunake, lišavajući se potpuno velikih tema i besmrtnih likova.Mali čovjek, marginalac, na sceni se pojavi davno prije nego je Hija Zovko započeo stvarati svoj scenski serijal o naizgled beznačajnim ljudima, onima koje ne registriramo ni na ulici, a koji postaju dramska lica njegovih predstava.Protagonist njegove nove drame, koji cijeli život radi pa i živi na crno, gotovo i ne postoji - on nema niti imena. Njegova je sudbina naizgled nebitna i nema baš nikoga kome bije mogao ispričati, jer ga nitko ne želi slušati. No, kad u jednom trenutku pozornica ostaje prazna - jer prava glumačka zvijezda, snima reklamu - bezimeni susjed postaje protagonist životne drame koja je ljudska i bolna.I ova mondrama Ilije Zovka dokazuje jedno: nema beznačajnih hudski sudbina ni nezanimljivih ljudi, postoje samo oni koji se ne usuđuju ispovjediti svoju muku. Jer, svaka je ljudska sudbina vrijedna kazališta, pogotovo onog kazališta kojim se več desetlječima, uvijek svježe i uvijek s pravom dozom smijeha, čak i kad nas svojim pričama tjera na plač, bavi Zovko. Što dakle ostaje na sceni kad se ne pojavi glumac-zvijezda? Ostaje - Ilija Zovko!
Jasen Boko

predstave

Kada je prije nešto više od pet godina Ivica Zupković postao ravnatelj našega kazališta, odmah me pozvao i iznio ideju o predstavi temeljenoj na mom stripu. Nisam htio da to bude nekakva zbrka, kompilacija prijašnjih stripova, već sam napravio "namjenski" strip sa svrhom da iz njega nastane predstava. Puno smo razgovarali oko toga kako ta predstava treba izgledati i na kraju se složili da ne treba oponašati strip i bukvalno ga prenositi u teatar s cime se složio i Stojan Matavulj koji je u međuvremenu počeo surađivati s našim kazalištem, istovremeno se prihvativši režije nečega što kao dramski tekst uopče nije postojalo. Kako nisam mogao zamisliti da netko drugi piše dijaloge i ostalo,prihvatio sam se tog posla, rekoh - pa što bude. Ugodno sam bio iznenađen kako je Matavulj osjetio senzibilitet i karaktere likova, te atmosferu okružja i kako je sve to prenio na glumce koji su opet, unijevši vlastitu kreativnost, oživjeli spodobe kakve samo majka može voljeti. Svaki če umjetnik potvrditi da mu je veće zadovoljstvo sam proces stvaranja nego uživanje u završenom djelu, pa su se tako i umjetnici iz ovog projekta, uz uobičajene krv, znoj i suze, nauživavši se iznijeli ovu predstavu pred vas, dragi gledatelji, a na vama je da sada u njoj uživate. Dubravko Mataković

predstave

ZAGVOZD
Ime mu doletjelo s mora. Jedno vrijeme sjedilo medu orlima i gavranima, na bijakovskoj stijeni pa sletjelo u prostrano Zabiokovlje, raširilo krila: od Orljače do Milica gradine, od Sridnje gore do Gologa brda. Pod krilima pet sela: Rastovac, Rašac, Sridnje selo, Dobro selo, Bunje. Ijedan seoski gradić; Butige. Imenom i položajem, najveCe i najljepše gorsko selo; imotsko i bijakovsko. Nigdje se Bijakova nije tako uzdigla i rastvorila kao nad Zagvozdom. Ona je ovdje planina-žena, Velika majka Sredozemlja, a on njezin prvorodeni, starohrvatski sin. Rodila ga dok je još bila starohrvatski gvozd. Sva su bijakovska sela, imotska i primorska, pri Bijakovi ili pod Bijakovom, samo je Zagvozd u Bijakovi. NI nad jednini nije tako materinski stala. Ima Zagvozd mladu sestru, s druge strane gore, Podgoru. Rodila je Bijakova kad je postala gorom. Jugozapadna je zagvoška granica usječena u nebo, zategnuta između bijakovskih vrhova. Zateglije vjetri, usjekli gromovi. Sveti je Ilija najviši zagvoski vrh (1643 m) i najstariji zagvoski svetac. Na svojoj kapelici, na svom vrhu, iskušavao gromove: prosipao je u pijesak. U" gvozdu bio još jedan Zagvozd. Pod bijakovskim vrhovima, rascvalim zvijezdama i gromovima, Zagvožđani provodili lirski dio života, lirski dio godine: napasajući stada, striguCi, muzući, šireći.Dok ti pišeš ovaj post scriptum svom desetogodišnjem tekstu, orijaški strojevi, bageri i buldožeri, ispod Sridnje gore, od Bartulovića do Šuvarovih kuća i dalje, preko Milica i Radića, Župe i Rasćana, pišu post scriptum tisućugodišnjem Zagvozdu, Vrdolu i Zabiokovlju. Blistavom autocestom spajaju Zagvozd i Zagreb. Preko Zagvozda hrvatsko srce i dušu, Zagreb i Dubrovnik. Zagvozd i Zagreb prvi put se sastadoše 1636. godine u izvješću što ga Svetoj Stolici posla makarski biskup Bartul Kačić. Kad biskup, greškom ili u vidovitu nadahnuću, Zagvozd nazva Zagrebom. II naše dane, Zagreb i Zagvozd sastaju se svakoga srpnja i kolovoza, na kazališnoj smotri Glumci u Zagvozdu. Zagreb Zagvozdu i cijeloj Imoti pokaže i podari scensko bogatstvo glavnoga grada, Zagvozd Zagrebu i cijeloj Hrvatskoj uzvrati bogatstvom srca i uma. Za godinu-dvije-tri, dogodit će se još jedno čudo. Pred Zagvozdom će se otvoriti planina. Iz primorja u Zagvozd stoljećima izlazile primorke; smokve, masline, djevojke. Sad će izaći more. More u Zagvozd, Zagvozd k moru. Neće više preko Brakove, nego kroz Bijakovu. Ispod Svetog Ilije, kroz tunel koji će nositi Ilijmo ime. Na koji će Zagvozd progledati na more. Za jesenskih jugovina more izvoditi u Imotu. Postati uzmorskim mjestom. Petar Gudelj

predstave

Tekst "Bljesak zlatnog zuba" žanrovski doživljavam kao povratak na scenu hrvatskih kazališta pučkog igrokaza, sigurno najpopularnijeg, a možda i najboljeg žanra hrvatske dramatike 19. stoljeća, nastalog pod bečkim utjecajem, koji je jake reflekse imao sve do Drugoga svjetskog rata. Tim žanrovskim određenjem mnoge nedoumice oko ovog teksta razjašnjavaju se. Jer on u sebi nosi mnoge prepoznatljive njegove odrednice. Prije svega dramski zaplet je vrlo jednostavan i lako razrješiv. Dramsku napetost stvarajedan vrlo tipičan "ljubavni" zaplet, iza kojega plod ostaje dijete, pa gaje potrebno zakonski verificirati: natezanje i nadmudrivanje mladenaca i njihove rodbine temelj su dramske igre, kq]a se, kako to u pučkom igrokazu biva, "sretno" razrješava.
Dio teksta Dalibora Foretića pretiskanog u premijerooj knjižici predstave

predstave

Kazališni susreti "Glumci u Zagvozdu 2008" u organizaciji Kulturne
udruge "Glumci u Zagvozdu"
Predsjednik Boženko Dedic"
Umjetnički ravnatelj Vedran Mlikota
Tajnica Milena Prodan
Izdavač Kulturna udruga "Glumci u 2agvozdu", Trg glumaca 2, 21S70
Zagvozd, tel/fax: 021 670 444, e-mail: glumci.u.zagvozdu@st.htnet.hr
Za izdavača Boženko Dedic, Vedran Mlikota
Urednici Elizabeta Kumer, Vedran Mlikota
Grafičko oblikovanje Ideo dizajn d.o.o.
Tisak Grafički zavod Hrvatske d.o.o.
Naklada 1500 primjeraka - brošuru možete preuzesti na INFO PUNKTU na trgu Glumaca u Zagvozdu prije,tijekom i poslije predstave.
Osobitu zahvalnost upućujemo sponzorima i donatorima, prijateljima
i dragim ljudima bez čije pomoći bi "Kazališne susrete", na ovoj razini, bilo nemoguće realizirati.I svakako, velika hvala, svim Zagvožđanima i zaseocima Zagvozda koji će i ovog ljeta ugostiti umjetnike.

predstave